BLOG & VLOG / Moj život u AmeriKi 2. dio: Dolazak u Ameriku

Kako sada putujemo manje nego prije, ovo je moj način da ostanem u pozitivi i kroz ove blogove & vlogove uživam u SAD-u, dok opet ne odem tamo!

Nadam se da će i vama biti jednako uzbudljivi!😊

 

Prvi dio ”Moj život u AmeriKi” imate ovdje.

 

Kako sam krenuo na put i nalazak smještaja…

Nevjerojatno je to da kada se za nešto odlučite, cijeli se Svemir uroti da vas u tome podrži. Ne znam kako drugačije opisati niz događaja koji su mi se poklapali po savršenom kozmičkom redu. A sve to kada sam odlučio krenuti u svoju dvo i pol mjesečnu američku avanturu.

Kao prvo, odlučio sam isprobati zakon privlačenja i pozitivne vibracije – što bi rekli: ”rad na sebi” – koje proučavam već neko vrijeme. Ne brinite, ovo neće biti ”new age-vortex-herbalife svemir-ana-bučević-sekta” kolumna… ili možda hoće! 😊 (ovisno o vašoj presprektivi).

Konkretno, odlučio sam si zadati pravi izazov: u gradu u koji idem prvi put u životu, i u kojem ne znam niti imam ikog živog – živjeti dva i pol mjeseca for free!

Inače, San Francisco slovi za jedan od najskupljih gradova za život u SAD-u, upravo zbog visokih cijena najma kuća, stanova i soba.

Stoga sam par mjeseci prije puta, po prvi put u životu, odlučio isprobati planetarno popularni Couchsurfing. Za one koji ne znaju, to je online zajednica / platforma na kojoj napraviš svoj profil, označiš gdje i od kad do kad želiš putovati, te u njihovoj tražilici pronađeš smještaj u gradu koji te zanima. Glavno pravilo couchsurfinga je da te domaćin obično ugosti 2, 3 dana.

Smještaj je naravno besplatan.

Tako sam napravio svoj profil i rikvestao (šalješ zahtjeve za smještaj i poruku na profil osobe koja ti se čini ok) svog prvog hosta. Na moju veliki sreću i radost, taj prvi mi je odmah pozitivno odgovorio i potvrdio moj smještaj za prva 3 dana u SF-u! Pri tome je imao super uređeni novi stan u samom centru SF-a, i s privatnom teretanom na vrhu zgrade (više o tome u idućim blogovima).

Pomislio sam: Woow, pa ovo funkcionira – Vortex-herbalife-svemir me voli!

Možda bih mogao tako naći još nekih 30 hostova… što je puta 2, 3 dana = dva i pol mjeseca free boravka u jednom od najskupljih gradova u SAD-u!

Naravno, tko bi se lud selio svakih par dana, stoga sam se sjetio nečeg originalnog:

Kako sam fitness trener, odlučio sam da za dulji period smještaja (minimum 10 dana ili više) svojim domaćinima ponudim uslugu osobnih treninga. Tako osim što bi naučili o zdravom životu (treninzima i fit prehrani), imali bi jedinstvenu priliku da sa svojom osobnim trenerom i žive!

Kako je u SAD-u prilično razvijena svijest o tjelovježbi i rekreaciji (pogotovo na Zapadnoj obali) – od kuda je i krenuo trend angažiranja osobnih trenera – računao sam da je to realna i poštena razmjena (cijena po treningu kreće se od oko 60 $ na više… a samo je nebo granica! 😊).

Smislio sam i originalni slogan i oglas za couchsurfing:

NOTICE: ”COACH 4 COUCH” – YOU HAVE A GREAT CHANCE TO LIVE AND TRAIN WITH A FITNESS COACH!

If we click, we can make a deal and I can stay longer (one week or more) and be your personal fitness coach, in exchange for accommodation. I can teach you about fitness training and healthy food.

Nedugo nakon što mi je taj prvi host potvrdio smještaj, javio mi se i jedan gospodin kojeg su zanimali treninzi u zamjenu za smještaj. Bio sam oduševljen, jer moja strategija radi! On je čak pristao na desetak dana smještaja. Kasnije mi je rekao da sobe u svojoj kući iznajmljuje za 2.000 $ na mjesec.

Tako sam riješio prva dva tjedna (a kako se to proteglo na dva i pol mjeseca, čitajte u idućim blogovima) i krenuo se bezbrižno pakirati za put. Također, niti sekunde nisam posumnjao da ću se i za poslije tako super snaći (čitaj: imao sam povjerenja u Svemir / Život / Kreaciju!).

 

Ali, to nije sve!

Nabavka avio karte isto je bila nevjerojatna. Naime, iz prve sam našao povoljnu kartu, ali kako sam imao samo debitnu karticu (a trebala je kreditna), nisam je uspio kupiti. U međuvremenu je ta ponuda istekla, ali su mi dali još 24 sata da nabavim kreditnu karticu i kupim je. Na kraju mi je istekla i ta ponuda, ali sam im poslao mail – na koji su gle čuda odgovorili – te mi na kraju dali još par dana da to riješim. Na kraju mi je frendica iz Los Angelesa kupila kartu, te sam joj vratio lovu kad smo se našli.

Osim toga, nisam imao dovoljno love za put, te sam posudio. Nevjerojatno da mi je točno na dan sam krenuo na put, konačno sjela lova koju sam čekao, te mi ta posudba na kraju nije ni trebala. Upravo je fantastično kako se toliko detalja krenulo rješavati ”samo od sebe”. Možda zato jer vjerujem da nam se u životu apsolutno ništa ne događa slučajno. Tako sam i sve ovo shvatio kao pozitivan sinkronicitet i znak od Boga / Kreacije / Svemira.

Samo kada se usudite pokrenuti i krenuti ka onom gdje vas srce i sva unutarnja radost i uzbuđenje vuče, sve će se krenuti poklapati i rješavati samo od sebe.

Kad stanemo na put, put se otvori.

Ovdje želim naglasiti da nije potrebno unaprijed do u detalje znati sve korake svoga puta. Putokazi i prave prilike otvarat će vam se po putu.

Kada krenemo za nečim što volimo, život nam uvijek servira sve potrebne međukorake, odnosno sljedeće strelice prema novim ljudima, situacijama, spoznajama, kreativnosti i sl. To je kao da na primjer krenete na put za Beč. Ne trebate znati gdje ćete skrenuti 100 km prije Beča. Ako krenete iz Zagreba, prvo idete prema Sloveniji, pa dalje pratite putokaze. Sve će se na vrijeme pojaviti.

Pri tome put i putovanje možete shvatiti doslovno (poput moga putovanja), ali i metaforički – za sve što u životu želimo (ili bolje rečeno, trebamo).

Ali ne zaboravite: Važnije je putovanje (put) do cilja, nego cilj sam.

PS. Ako vas zanima malo ”filozofiranja & mudrosti” na tu temu, kao i pogled na život iz spiritualne perspektive, imate odličnog Alana Watsa ovdje i meni uvijek genijalnog Srđana Roja ovdje.

 

Moćna Hrvatska putovnica…

Došao je i taj dan. Krenuo sam na put iz Zagreba busom. Nakon nekih desetak sati stigao sam u Frankfurt, te se ukrcao na let za Dallas. Ne moram ni reći da dok sam po busnom kolodvoru tražio vlak za aerodrom u Frankfurtu, kao i na samo  aerodromu, dok bih se gubio po tim svim terminalima, uvijek sam u pravom trenutku naletao na prave ljude da me upute gdje trebam ići.

Naravno, sretan niz nastavio se i u avionu. Sjedio sam u zadnjem dijelu aviona, a iza mene bila je kuhinja. Tako sam stjuardesama bio na putu kada su nosile hranu, pa mi ih je bilo zgodno tražiti dodatne porcije, haha.

Zatim je jedna stjuardesa vidjela moju putovnicu i pitala me: Koja je to zemlja? Kad je čula KROEJŠA, oduševila se! (tada 2018. u srpnju, igrali smo finale i borili se za prvo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu, te su svi znali za nas).

Od tog trenutka, tijekom cijelog leta više nisam morao ništa tražiti, jer su mi same nudile i donosile klopu. (sve pohvale osoblju na ljubaznosti / a posebno Anne & Linda iz American Airlines).

Prolazak američke granične kontrole uvijek je posebna priča. Naime, s turističkom vizom možeš ostati najviše šest mjeseci. Ali ako se iz nekog razloga ne svidiš cariniku, može ti dati i samo mjesec dana. Uz to te može ispitivati zašto ideš, kod koga ideš, koliko love nosiš (kako ne bi tamo radio na crno) i dr. Tako su jednog mog frenda jednom čak izdvojili iz reda i vodili u ured, te ga ispitivali neko vrijeme.

Stoga, kad sam sletio u Dallas i došao na granicu, bio sam spreman za bujicu pitanja… ali kad je vidio moju putovnicu samo je rekao: ”Ahaaa, Hrvatska? Odlični ste, što misliš hoćete li pobijediti? Ja: Naravno! On: Morate biti prvi!”… i bam – i lupio mi je 6 mjeseci! Next!

Tada sam shvatio da se ovo naše konstantno pobjeđivanje stvarno osjetilo na svakom koraku – i to na drugom kraju svijeta.

Dakle ne samo da svi znaju za nas, nego zbog toga imaš i bolji tretman (ok stjuardese su poslovično ljubazne prema svima, ali ipak primijetiš kad se dodatno trude – više cuge i klope za mene, hehe!😁).

 

Kako besplatno jesti i piti na aerodromu?

Dok sam u Dallasu čekao let za San Francisco, primijetio sam štand s hranom i pićem, kod dijela za iskrcaj / ukrcaj putnika kompanije s kojom sam doputovao. Ljudi prilaze i uzimaju što ih je volja, a da nitko ne plaća. Saznao sam da ono što se na letu ne pojede i ne popije, bilo tko može doći i uzeti. Pitam se bi li to prošlo i kod nas?😉

Kada sam nakon 3 dana puta i isto toliko nespavanja (od radosti i uzbuđenja), u petak rano ujutro konačno stigao u San Francisco (krenuo sam u srijedu popodne iz Zagreba), bio sam umoran ali presretan.

Ipak, moja sreća nije dugo trajala.

 

Grad bogataša i beskućnika

Uspio sam zakasniti na rano jutarnji bus za Los Angeles. Inače, plan je bio da prvih tjedan dana po dolasku u SAD odem u posjetu kod svoje frendice Maje u Grad anđela.

Stoga sam par sati morao pričekati sljedeći bus za L.A. Imao sam vremena šetati po tom kvartu. Kako oni tada nisu imali glavni autobusni kolodvor, kao mi u Zagrebu (btw. za vrijeme mog dvomjesečnog boravka su dovršili i otvorili futuristički autobusni kolodvor s parkom na krovu – više o tome u jednom od sljedećih blogova & vlogova), međugradski busevi su stajali duž te glavne ulice u tom kvartu.

Priznajem da me na prvu San Francisco uopće nije oduševio. Kad sam vidio kvart u kojem sam trebao čekati bus (zove se SoMa), pomislio sam: ako ovako izgleda cijeli grad, idem odmah zamijeniti kartu i vraćam se doma!

To brzopletom dojmu doprinio je i veliki broj beskućnika, koji su se muvali naokolo – a to je ono što jako bode oči čim dođete. Beskućnika je bilo toliko na sve strane, da su zauzeli sve klupe. Tako nisam imao gdje sjesti i malo odmoriti. Inače, birceva nema na svakom koraku kao kod nas (jedva sam našao jedan), jer Ameri jednostavno nemaju naviku kao mi (pre)dugo sjedeti i opušteno ispijati kavu.

Očito da SAD nije zemlja snova za sve, jer prema popisu iz 2019. u gradu živi 9.784 beskućnika – što je skok od 30% u odnosu na 2017. Šokantan je podatak da je prije nego što su ostali bez doma oko 70% gradskih beskućnika imalo stan u gradu. Preostalih 30% stiglo je izvan SF-a. Područje zaljeva San Francisco već se duže vrijeme bori s krizom beskućništva, jer je premalo stambenog fonda, a tehnološka ekonomija dodatno je povećala jaz između bogatih i siromašnih. Prosječna cijena kuće s dvije spavaće sobe iznosi 1,3 milijuna $, a četveročlana obitelj koja zarađuje 117.400 $ godišnje, smatra se loše stojećom.

 

San Francisco nalazi se na rtu istoimenog poluotoka, koji se nalazi uz Tihi ocean. U gradu živi oko 900.000 ljudi, ali s okolicom zaljeva (Bay Area) to je skoro 8 milijuna (najviše ima bijelaca, zatim azijskih Amerikanaca i Afroamerikanaca).

Četvrti je po veličini grad u saveznoj državi Kaliforniji (12. u SAD-u), te drugi najgušće naseljen grad SAD-a (iza New Yorka).

 

Kvart SoMa ipak nije koma!

Kasnije sam saznao da se kvart, u kojem sam čekao bus za LA, zove SoMa – što je kraćenica od ”South of Market”. SoMa je prostrana gradska četvrt koja se nalazi – kako joj i ime govori – južno od glavne gradske prometnice Market (duge 7.2 km koja kroz centar povezuje sjeveroistočni i jugozapadni rub grada).

SoMa je dom mnogih gradskih muzeja, sjedišta nekoliko glavnih softverskih i internetskih tvrtki, stadiona bejzbol momčadi Giants, elegantnog konferencijskog centra Moscone, te hvaljenog Muzeja moderne umjetnosti San Francisca (SFMOMA).

Zanimljivo da je SoMa nekada bila industrijska zona prepuna skladišta. Ovaj kvart se u posljednjih 20 godina zbog bogatih stanovnika transformirao iz proizvodnog i radničkog okruženja u četvrt koja nudi sve – od živopisne umjetničke scene, kazališta, sporta, luksuznih apartmana, otmjenih restorana, zabave i noćnih klubova.

 

Balkanski dealovi u Americi!

Nakon ispijanja kave i šetnje po SoMa-i, konačno sam dočekao polazak busa za LA. Ali, opet iznenađenja s kartom. Naime, na netu je autobusna karta bila 35 $, ali kako je nisam kupio online (opet debitna vs. kreditna kartica, haha), kad sam je htio kupiti na ulazu u bus, saznao sam da je 50 $! Naravno da mi je šoferov asistent (koji je utovarivao našu prtljagu) ponudio ”deal”: da mu dam 40 $ na ruke i uštedim 10 $. Pristao sam na to, ali kada sam ga tražio neki račun ili kartu – za slučaj neke kontrole – samo se nasmijao i rekao da toga kod njih nema, nego da sjednem gdje želim u bus i uživam u putu!

Tako sam konačno krenuo za LA…

 

TO BE NASTAVIT ĆE SE…

3. dio BLOG & VLOG ”Moj život u AmeriKi” je ovdje.

 

2. dio VLOG:

Sviđa ti se članak? Podijeli ga...

Share on facebook
Facebook
Share on google
Google+
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on whatsapp
WhatsApp
Denis Rajčić

Denis Rajčić

Subotičanin na ’’privremenom’’ životu i radu u Zagrebu. Trener, plesač i glumac u pokušajima, sa željom da postane najkomičniji među nabildanima ili najnabildaniji među komičnima – a može biti i komično nabildan! On dokazuje da je bolje biti dobra kopija / imitator, nego loš original - zato originalno imitira domaće selebritije!

Živi aktivno uz osmijeh!

MOJ INTERVJU ZA Men's Health

NEWSLETTER

Pretplatite se na moj newsletter i ne propustite dnevnu dozu smijeha i savjete za zdrav i aktivan život!

Copyright 2021 © All rights Reserved. Design by FitnessBEAM