Živimo u zapadnoj kulturi koja s jedne strane potiče individualnost, a s druge osuđuje sebičnost i egoizam – prilično shizoidna situacija.
Vjerujem da je uvijek bolje biti ono što jesi i raditi ono što voliš iako se možda to drugima ne sviđa (naravno, dok god time ne ugrožavaš druge).
Uostalom, koji je smisao pretvarati se da si nešto što nisi i svidjeti se drugima, kad će onitako zavoljeti tvoje lažno “ja”. Ovako možete biti na dvostrukom dobitku – ne samo da ćete biti “svoji” i raditi ono što želite nego ćete i iz života eliminirati one koji vas ne podržavaju.
Smatram da je bolje svidjeti se manjem broju ljudi nego se neuspješno pokušavati svidjeti svima. To je unaprijed izgubljena bitka. Ako vam to kojim slučajem i uspije – znači da ste “fake”!
Ali zar ugađati sebi nije pomalo sebično?
Jest! Ali dobra je vijest da smo u biti svi sebični i egoisti.
Ne vjerujete? Evo primjera: zamislite da vas frendovi iznenada pozovu u kino, a vi ste upravo tad odlučili otići na trening i razvaliti te noge (koje ste jučer tako glatko preskočili). Oni vas optuže da ste sebični jer mislite samo na sebe i ne želite se prikloniti većini.
Zanimljivo je da oni misle da ste vi sebični – jer ne želite udovoljiti njihovim željama – ali oni nisu sebični jer od vas traže da udovoljite njihovima željama. Zanimljivo, zar ne?
U jednoj sam sjajnoj knjizi pročitao: “Milosrđe je, u biti, osobni interes prerušen u čovjekoljublje.”
Dalje, postoje tri vrste egoizma:
1. Kad nam je zadovoljstvo da sami sebi ugodimo;
2. Kad nam je zadovoljstvo da ugodimo drugima;
Razlika je samo u tome da je prva vrsta egoizma očita, dok je druga skrivena. Stoga je upravo ta druga vrsta egoizma puno opasnija.
3. Postoji i treća vrsta egoizma – i to ona najgora – kad činimo nešto dobro samo zato da se ne bismo osjećali loše ili krivima. Kad se tako “žrtvujete” za druge, i pritom se stalno žalite i kukate, e to je ta treća vrsta egoizma. Vjerujte mi, znam po sebi.
Kad svojim prijateljima kažem da smo zapravo svi “sebični”, mnogi se usprotive: “Ja nisam sebičan, ja bih sve učinio za druge.” U redu, ti si nova Majka Tereza. Vjerujem da se i ona, koja je nesebično pomogla stotinama bolesnih i siromašnih, sigurno osjećala dobro, a ne loše zbog toga. Uostalom, tko bi se osjećao loše da nahrani stotine gladnih?! Super je što ste pomogli drugima, ali ste usput ugodili i sebi – osjećali ste se dobro zbog toga.
Slično je i kad smo zaljubljeni. Sve činimo za tu osobu jer nama je ugodno biti s tom osobom. Da nije tako i da ste baš tako “dobra duša”, bili biste s nekim kome se vi jako sviđate iako je vama ta osoba potpuno neprivlačna. Ali toliko “dobar” nije nitko.
Moj najomiljeniji komičar Louis CK je to fenomenalno objasnio:
Kako da postanete sebični i ugodite sebi?
Na kraju, nije egoizam živjeti svoj život onako kako želite, egoizam je kad očekujemo da netko drugi živi svoj život onako kako mi mislimo da bi trebao. Također, egoizam je kad očekujemo da će netko raditi nešto samo kako bi ugodio našem ukusu, ponosu ili pridonio našem zadovoljstvu.
Tako se sa znancima čije nam društvo ne odgovara ne treba izvlačiti s “nemam vremena za kavu” – svi i tako znamo da je to laž – jer se ne trebamo osjećati dužni ugoditi nekom ako nam to ne odgovara. Svi imamo moć prekinuti te negativne osjećaje koje netko budi u nama.
S druge strane, u vezama partneri često znaju tražiti od onog drugog da odustane od hobija ili nečeg drugog, a sve pod izlikom “Ako me stvarno voliš, onda ćeš…”
Eto, očito je da gotovo sve što radimo na ovaj ili onaj način radimo iz nekog osobnog interesa. Možda katkad i postoji neka čista motivacija, ali to je prije iznimka nego pravilo.
Kada to shvatimo i krenemo od toga, i kod sebe i kod drugih, život će nam biti manje dramatičan.
Zato kad netko sljedeći put inzistira da preskočite trening (ili bilo što drugo što ste si zacrtali) i optuži vas da ste sebični, uvijek mu možete reći: “U pravu si. Sebičan sam. Baš kao i ti.”
Članak je objavljen u časopisu ”Men’s Health” / Kolovoz 2018.
