Kada su čuvenog renesansnog umjetnika Michelangela upitali kako je stvorio svoje remek djelo kipa Davida, rekao je: ”Skulptura je već bila u mramoru, ja sam samo uklonio višak kako bih otkrio ono što je oduvijek bilo tamo”.
Svi u sebi skrivamo Davida. Nešto što je vječno prisutno u nama. Mi smo savršeno remek djelo prirode, Svemira, boga – nazovite kako god želite – koje čeka da bude otkriveno.
Molim?!
Čekaj, ako smo mi taj najveći dar univerzuma zašto jednostavno odmah ne zabljesnemo? Zar nije jednostavnije znati tko smo čim se rodimo? Well, that’s the catch.
Tko je osoba koja ovo čita? Koja diše? Koja prolazi ovo iskustvo života? Jesam li ja moje iskustvo ili sam ja osoba koja prolazi to iskustvo? Jesam li ja moje misli koje mislim i emocije koje osjećam? Jesam li ja ovo tijelo? Jesam li ja moj uspjeh? Novac? Titule? Pogreške? Jesam li ja moja karijera? Jesam li moje (uvježbane) uloge: brižna majka, čvrst muškarac, vječna žrtva, buntovnik, dama, zavodnik…? You name it!
Citirat ću Tylera Durdena u kultnom ”Fight clubu‘‘ (kojeg glumi još kultnije isklesani Brad Pitt): ”Ti nisi tvoj posao, ti nisi tvoj bankovni račun. Ti nisi auto koji voziš. Ti nisi sadržaj tvog novčanika. Ti nisi tvoje je*ene khaki hlače. Ti si raspjevano i rasplesano govno ovog svijeta.”
OK, možda nisi govno, iako znam i takve. Nisi ni svoje tijelo (ovo me baš razočaralo), jer u svakom trenutku milijuni stanica našeg tijela umiru i nastaju, tako da za sedam godina više ne ostane ni jedna ista stanica. Nisi ni svoje misli ni emocije. One dolaze i odlaze, promjenljive su i prolazne poput oblaka na nebu. Također, nisi životne uloge koje igraš ni titule kojima se ponosiš. Nisi čak ni svoje ime, ni religija, ni vjera, pa ni svoja veza ili brak. Ako si bolestan, nisi svoja dijagnoza, a nisi ni svoje pogreške, ni svoj uljepšani životopis koji šalješ naokolo (evo ja imam i svoj web na koji sam stavio čak tri svoja životopisa). Sve su to samo iluzije našeg uma i ega.
Tko sam JA?
Ali ako to sve nisam – tko sam JA? Izvrsno pitanje!
Ti nisi sve te stvari jer su one prolazne i promjenjive. Postoji dio tebe koji je nepromjenljiv. Koji se ne mijenja s godinama i okolnostima i koji ne možeš izgubiti.
To je tvoja autentičnost. S njom si rođen. S njom živiš. I s njom ćeš umrijeti, barem u ovom tjelesnom obliku – jer naše više ja, naša bit (duša) je zapravo vječna.
Za početak, vjerujem da je svatko je od nas s razlogom ovdje. Da na ovom svijetu nemate svoju svrhu ne bi ste ni postojali. Svemir nikada ne griješi. Priroda nikada ne stvara manjkove. Ni viškove. Dobro, možda jedino slijepo crijevo. Ne vjerujete? Odite u šumu i vidjet ćete da je sve u savršenoj ravnoteži, osim kada je mi ljudi narušimo. Što je jednom organizmu otpad, nekom drugom je hrana. Planeta Zemlja u nekoliko milijardi godina postojanja nije proizvela niti grama otpada, dok s druge strane, ja doma za pola sata napunim vrećicu smeća.
Dobro. Savršen sam, tu sam s razlogom i Božji sam dar s neba – što dalje?
Naš je život prepun izazova. Pouka. Pouke su to o strahu, ljubavi, krivnji, ljutnji, opraštanju, odnosima, gubitku, snazi, prolaznosti, igri, strpljenju, prepuštanju, sreći i autentičnosti.
Eh sad. Trik je u tome da ove pouke, odnosno lekcije, nisu uvijek ugodne za učenje. Iako se većina nalazi pred izazovima istih pouka, učit ćemo ih na različite načine.
Na primjer, ako se morate suočiti s poukom o novcu možda ćete jedva spajati kraj s krajem ili ćete ga imati na bacanje (nadam se da je moja pouka ova druga). Ili, ako je vaša pouka ljubav ili odnosi možda ćete se vjenčavati više puta, a možda ni jednom (i tu se nadam da je za mene ovo potonje).
Dalje, vjerujem kako ništa u životu nije slučajno i da smo ovdje kako bi naučili svoje lekcije. Kako bi sve bilo zabavnije, nitko nam ne može reći koje su to lekcije. Moramo ih sami otkriti. Upravo je u tome čar našeg putovanja kroz avanturu zvanu život.
Pouke života
Do tih je spoznaja došla je čuvena Elisabeth Kubler-Ross, koja je godinama proučavala fenomen smrti i umiranja. Elisabeth je radila s umirućima i onima koji su preživjeli unatoč tome što su ih svi otpisali. Njihove ispovijesti i svoja iskustva u vezi toga podijelila je u svojoj kultnoj knjizi ‘‘Pouke života”. Ona smatra kako nas naša smrtnost može poučiti životu i življenju te da ne moramo čekati kraj života kako bi se prosvijetlili. Većina tek tada shvati tko su. Možemo početi učiti već sada.
Također, vjerujem da na ovaj svijet dolazimo nebrojeno puta i da prije toga sami biramo, u spiritualnom smislu, gdje ćemo se, u kojem obliku i u kojim okolnostima roditi. Isto tako biramo i iskustva koja želimo proživjeti i životne lekcije koje želimo naučiti.
OK, sve to zvuči cool, new age, Herbalife i onako baš #vortexsvemirianabucevicprosvijetlime… ali, kako biti autentičan?
Kada se suočimo s teškim životnim situacijama tada rastemo. Kada su okolnosti najgore možemo pronaći najbolje u sebi. Paradoksalno, ali baš takve stvari postaju naši najbolji životni učitelji.
Put ka autentičnosti je i priznanje da svatko od nas ima svijetle, ali i tamne strane svoje osobnosti. Postoje i one sive, ali se te najteže otkrivaju. U svakom od nas nalazi se i Gandhi i Hitler. Kada to priznamo, tek tada smo spremni postati ono što zapravo jesmo.
Uostalom, biti stalno dobra osoba koja se uvijek i u svakoj situaciji sviđa svima, znači da se pretvaramo. Nisi Milka da te svi vole.
Uspješni ljudi kojima se divimo nisu neki super-uber ljudi (i ne, ovo nije reklama za Uber, ali ako treba poslat ću im svoj žiro za uplatu). To su obični ljudi. Poput tebe i mene. Samo su uklonili prepreke na putu do svoje autentičnosti.
Neke od tih prepreka brojne su maske i uloge koje smo preuzeli iz obitelji i društva, kao na primjer: utjecajni poduzetnik, uzoran suprug/supruga, poslušni sin/kćer, dobrica koja stalno svima ugađa i drugo. Neke od tih uloga su nametnute (”Svi smo u obitelji odvjetnici pa ćeš biti i ti”), a nekada ih sami preuzimamo (”Moji su to oduvijek ovako radili pa ću i ja”).
Budite glavni glumac svoga života!
Igranje tih uloga daje nam samopouzdanje. No kada odlučimo upoznati autentičnog sebe shvatimo da ne znamo tko smo. Što kada više ne možemo raditi svoj posao? Kada izblijedi uspjeh zbog kojeg nam se dive i nestane društveni status u kojem uživamo? Mnogi se tek na samrti zapitaju – tko sam ja? Tko je ovaj koji umire?
Dobra je vijest da jedan dio nas nikada ne umire. To je naša bit. Ona je vječna. Nismo mali, slabi i nebitni. Nezamislivo smo moćna bića (malo crnjaka: pogledajte samo kako smo uspjeli uništiti ovoliki planet) koja snagu cijelog svemira nose u sebi (na sreću svemir je za sada siguran od našeg uništavanja).
Kao što je u Elisabethinoj knjizi jedna žena na samrti rekla: ”Ja sam jedinstvena, nitko drugi nikada nije vidio ili iskusio svijet na isti način kao ja, i nitko nikada neće. Od početka vremena do kraja nikada neće postojati još jedna JA.” To vrijedi za sve nas.
Mi smo čista ljubav (ne kao domaća sapunjara) i najveličanstveniji oblik savršenstva. Ili kako je to mudro rekao jedan od najvećih živućih duhovnjaka današnjice, prekrasni Eckhart Tolle:
”Vi ste ovdje da božanskom smislu univerzuma omogućite da se prikaže. Eto koliki je vaš značaj!”
Trebamo osvijestiti da se duboko u nama već nalazi osoba kakva želimo postati. Kada smo povezani sa sobom možemo osjetiti kada postajemo takva osoba, a kada se udaljavamo od iste.
Ipak, mnogi od nas žive prema onome što misle da moraju raditi – ili još gore, prema onome što drugi od njih očekuju, a ne ono što stvarno žele. Često upadamo u tu zamku. Dobro smo uvježbani govoriti ono za što mislimo da drugi žele čuti ili ono što smatramo “prikladnim” u određenoj situaciji.
Kako biti autentičan?
Zašto nas je strah biti autentičan? Jer smo se identificirali s egom, ulogama koje igramo i stvarima koje posjedujemo. Koliko često ne radimo ili ne kažemo ono što stvarno želimo samo zato što nas brine što će drugi misliti o nama?
Vjerujemo li kako ne možemo biti ”svoji” ako želimo “uspjeti” u životu?
Dobar je trik zapitati se – što bih uradio kada bih, bez posljedica, mogao sve što poželim ili što bih učinio kada nitko ne gleda?
Odgovor će vas možda, poput mene, zaprepastiti, ali zato ćete otkriti mnogo o tome tko ste zapravo.
Nekada i ja osjećam strah kada se kao stand-up komičar popnem na scenu i želim zabaviti publiku, a zapravo najsmješniji si kada si autentičan i svoj. Ako se i ne nasmiju na moje fore, na što sam navikao, što je najgore što se može dogoditi? Neće se smijati. I? Što onda? Ništa. Idemo dalje.
Postavite si ta pitanja kad god vas je strah i kada se dvoumite da li nešto napraviti.
Put ka autentičnosti je otkriti što želimo: raditi, biti, imati i iskusiti, a što ne želimo. To znači da bi trebali birati iskustva koja će nam donijeti radost i mir.
Za promjenu, uradite nešto novo i ”ludo”, koliko god to izgledalo čudno u očima drugih. OK, ne morate goli hodati po cesti, ali radite ono što volite, što vas ispunjava i veseli i za čime osjećate najveću strast. Što god drugi mislili o tome. Slobodno imajte “KTJ” (”ko te je*e) stav.
Kada istinski u dubini sebe spoznamo da mi nismo svoje uloge, stvari koje posjedujemo i mišljenja drugih ljudi, više se ne plašimo da ćemo to sve izgubiti. Tek tada možemo početi živjeti autentičan život. Tada smo ono tko zaista jesmo – čak i u tim ulogama – uz rizik da se zbog toga i ne svidimo drugima.
Ne zaboravite da ljude privlači i fascinira autentičnost u drugima. Sviđaju nam se ljudi koji su svoji i originalni, a ne oni koji svoju pravu osobnost kriju ispod maski. Nemojte im zamjeriti jer se bore sa svojim strahovima.
Apsurdno je da se divimo slavnima i uspješnima jer su autentični i svoji, dok mi pokušavamo biti kao netko drugi. Uostalom, da li bi ste voljeli Beyonce da pokušava biti Madonna, ili obrnuto?
Budite svoji, svi drugi su i onako već zauzeti!
Isplati se biti svoj jer su svi ostali i onako već zauzeti. Stoga krenite poput Michelangela uklanjati višak koji vas sprječava da otkrijete vlastito remek djelo.
”Da bi bio ono što jesi, samo trebaš odbaciti sve ono što nisi.” Zen mudrost.
Zanimljivo je da i kada krenemo vježbati i živjeti zdravije, tada oblikujemo svoje tijelo i poput umjetnika koji kleše kamen, mi klešemo svoje mišiće. Vjerujem da je dobitna kombinacija za zdrav i sretan život kada se oblikujemo iznutra i izvana. U oba slučaja otklanjamo viškove kako bi zabljesnuli u svojoj veličanstvenosti. Iznutra uklanjamo slojeve iza kojih se skriva naša autentična osobnost, a izvana uklanjamo višak masnog tkiva koji skriva našu muskulaturu.
Za utjehu, ja sam iz ove moje kolumne morao ukloniti višak, ali sam počeo klesati svog Davida. A vi?
