Obožavam ono romantično vrijeme u godini: vani snijeg, a ti unutra pod dekicom i ispred kamina, s čajem u jednoj ruci i sa svojom ljubavi u drugoj… i upravo se spremate pogledati neku romantičnu komediju – može li savršenije? Treba biti spreman za svako godišnje doba… koje neću dočekati u dvoje.
VEZE DO 2 GODINE
E, je*eš mi sve ako veze ne bi trebale trajati najviše dvije godine i nakon toga aj bok. Barem moje veze. Skužio sam da je do dvije godine taman neki rok za trajanje onog lijepog. Upoznavanja, tolerancije i zaljubljenosti. Zaljubljenosti koja se rasplamsava u spektakularnu vatru naše vječne ljubavi. Koja gori poput najveće buktinje. Dok ne (pre)gorimo i izgorimo. Nakon te dvije godine (ali nemojte se sad zalijepiti za taj moj broj, slobodno vi odredite svoj) kao da stvorimo čitavu povijest zamjeranja, prigovaranja i ostalih S*ANJA, te naravno krunu svake veze – povijest neispunjenih očekivanja – i sve to spretno ugradimo u svaku molekulu naše ljubavne kemije.
Zato bi i u veze trebalo uvesti malo ”Law & order”. Evo da Sabor izglasa zakon o kvaliteti veza. Recimo, da veze ne smiju trajati dulje od 2 godine, jer nakon toga pada kvaliteta. Tako nakon dvije godine fino dođu gospoda u sivim odijelima i s aktovkama, iz Hrvatskog zavoda za provjeru kvalitete održivosti veza i: ”Dobar dan, dobar dan, koliko ste skupa? Evo 2 godine i 2 mj. Molim?! Hajdemo razlaz! Što se čeka? Prošlo je dvije godine. Što gledate? Pakirajte stvari i mrš van! Nemojte raditi probleme, niste jedini koje imamo za danas, imamo još veza za okončati. Ili razlaz ili vam ga Fina metne fino (ovrhu).”
Eh da, pismo:
”Bok, nadam se da si dobro.
Nedostaješ mi i često te se sjetim. Baš je ludo koliko me puno događaja podsjeti na tebe i na naše zajedničke trenutke. Znam da bi ti sigurno bilo urnebesno zabavno da ti ih prepričam i da bi se opet onako histerično smijali. Teško mi je. Želim te nazvati. Ali znam da se nećeš javiti. Tko zna zašto je to dobro. Ili možda nije. Ne znam, nisam pametan.
Znam samo da smo se spojili s razlogom. Jer ne može se toliko stvari do u detalja poklopiti ”slučajno”. Nema slučajnosti. Svemir / Kreacija / Bog nikada ne griješe. Sve je s razlogom, ali očito smo se s razlogom i razišli. Samo još da shvatim s kojim.
A kad se samo sjetim, vjerovao sam ti… i Mati Miši Kovaču – da nas samo nebo rastaviti može.
Priznajem, radio sam greške i povrjeđivao te. Nesvjesno i nenamjerno. Znam, i ti si mene. OK, nisam baš uvijek to radio nenamjerno, nekada sam ti samo htio vratiti ”milo za drago”.
Photo by Jon Tyson on Unsplash
SVAĐE U VEZI SU KAO KONCERTI…
Negdje sam pročitao da su svađe u vezi kao koncerti. Prvo krenu novi hitovi, a kad se svi dobro zagriju, onda dođu na red oni stari hitovi i pjesme koje svi znamo na pamet. I na koje svi poludimo. Doslovno. Što ćeš, svi volimo vrtjeti uvijek iste pjesme. I iste ploče.
E, a je l’ se sjećaš kako smo voljeli gledati naš omiljeni film iznova i iznova. Obožavali smo stiskati rewind tipku i stalno premotavati i preživ(ljav)ati stare greške. I voljeli smo igrati onu super popularnu igru za mrcvarenje u dvoje ”ti si ovo, ti si ono”. I volio bih da mogu vratiti vrijeme unazad i ispraviti sve ono kada sam bio bahat, nezahvalan i bezosjećajan. Volio bih unazad premotati taj naš film i izbaciti neke scene, pa snimiti nove, ljepše i savršenije.
Zamisli film bez i jedne drame, bez i jednog sukoba i bez i jedne svađe, a? Kakva bi to romantična filmčina bila! Pazi ovo, u startu happy beginning, pa onda happy middle i obavezno happy end! Eee, to bi bio filmski hit… koji nitko ne bi htio gledati.
A sad zamisli ovo – što ako preokrenem koncept grešaka i loše prošlosti? Što ako greške zapravo nisu greške već lekcije koje trebam naučiti da ubuduće bolje postupim?
Kako išta naučiti iz situacija koje ispadnu dobro?! Kada nam sve ide po planu i sve je super, odlično, bravo ti, uživaj u životu! Jedino, što tada ništa ne naučiš! U poslovnom svijetu se kaže da je uspjeh loš učitelj. Tko bi učio novo ako postojeće dobro radi?
Ali kad se sjebeš i kad ”pogriješiš” to je prilika za naučiti i izvući pouku za sljedeći put. Nije tragedija pogriješiti, nego mi pogrešno gledamo na pogreške i pokušavamo ih zaobići. Uostalom da je svijet savršen i da je sve idealno, iz perspektive kreacije svijet ne bi ni postojao – što bismo imali za raditi u tako savršenom svijetu?!
Kako se razvijati ako ne naučimo nešto novo? A dio procesa učenja su i greške – je l’ itko ikad krenuo u nešto novo i odmah zabljesnuo? Nismo ni prohodali iz prve. Padali smo i dizali se, i tako u krug. Radiš, pa sjebeš, pa onda uspiješ, pa opet greška. I ispočetka. Tko otkrije drugi način molim da mi javi! Edison je bez greške zaključio da nije 1000 puta pogriješio, već da je otkrio 1000 načina kako nešto ne napraviti.
Da li bih sada postupio drugačije s mnogim stvarima u vezi veze – definitivno bih (i u vezi ne bih bio bez veze, haha) – ali tada očito nisam znao bolje i postupao sam iz onoga kako sam tada najbolje znao i umio. A vjerujem da si i ti. Ali bez toga ne bih naučio ovo što sad znam! Da sam tad znao ovo što sad znam, ne bih radio te greške. Radio bih neke druge.
EH DA SAM MALO MLAĐI A DA MI JE PAMET OVA…
Nije problem u greškama već to što se vraćamo u prošlost i S OVOM PAMEĆU I ISKUSTVOM koje imamo SADA sudimo i krivimo sebe (i druge) zbog postupaka iz prošlosti – kada to nismo znali. Nije li to apsurdno i glupo?
Ali kako izaći iz tog začaranog kruga? Ima jedna magična riječ koja rješava sav taj jad prebacivanja, bijesa, gorčine i depresije. OPROST. Da, oprostiti sebi i svima koji su nas povrijedili. To ne dugujemo njima nego SEBI. Jer smo u tom trenutku radili najbolje što smo znali, kao i oni. Da smo znali bolje, radili bi bolje. A očito je to skužio i Isus kad je rekao: ”Oprosti im, ne znaju što čine!”.
Ipak, to što je rješenje tako jednostavno ne znači i da je lako. Kao i sve u životu, i ovo zahtjeva veliku snagu, volju i praksu.
Ali koja je druga opcija? Ostati zaglavljen u prošlosti i to stalno prebacivati – i sebi i drugima? I to smeće iz prošlosti stalno donositi u sadašnjost (a samo SADA i imamo) i time je zagađivati? Hoćemo li ići kroz život vječno zamjerajući svima koji su nas ikada povrijedili? A svi smo bili povrijeđeni. I nekoga povrijedili. Hoćemo zbog toga ostati ogorčeni i bijesni na cijeli svijet jer nije u skladu s našim očekivanjima (i na kraju zbog tog bijesa, gorčine i nepraštanja koji se talože u nama možda razviti i neku bolest, poput raka npr.)?
Naša očekivanja. Tvoja očekivanja. Moja očekivanja. Čini mi se da nismo u vezi s nekom osobom, niti smo to ikad bili. U vezi smo sa svojim očekivanjima naspram te osobe. Ne vjeruješ?
Evo za mene jednog prilično razumnog i logičnog objašnjenja.
Svi mi želimo partnera i vezu koji će nas učini sretnim. To zahtijevamo i očekujemo. A prava svrha veze (bilo koje, ne mora biti romantične) je da kroz taj odnos sa svojim partnerom, prijateljem, kolegom ili šefom na poslu, reflektiramo vlastite nedostatke. Da upravo kroz tu interakciju s drugima skužimo što NAS nervira kod drugih. To što nas nervira zapravo je alarm i putokaz da pronađemo svoje definicije i uvjerenja koja nas koče i koje trebamo promijeniti.
Druga svrha veze (ili odnosa) je da ti podržiš tu drugu osobu u tome da i ona slijedi svoje strasti i životna veselja i da joj ti budeš ogledalo da ona uoči i počisti svoje definicije i uvjerenja.
Vjerujem da smo ovdje da učimo jedni od drugih. I da ono što te najviše pogodi nije slučajno. Tu je sa svrhom i razlogom. Kao što svi postojimo sa svrhom i razlogom, tako postoje i oni koji te pogode točno tamo gdje boli. U živac. U srce. Ako te nešto ne pogodi onda znači da to nije bitno i da nema veze s tobom.
Evo da Vakula sutra upali meteoalarm od kojeg će se zacrveniti cijela Hrvatska (kao kad bi SDP metastazirao po Lijepoj našoj) i najavi seriju najrazornijih tornada i uragana, ne bi nam bilo svejedno. A sad zamisli tu istu najavu, ali za Jukatan. Ne bi ni trepnuo. Nema veze s tobom, pa nema ni neke velike emotivne reakcije. Kako kažu naše istočne komšije: ”Svako se češe tamo gde ga svrbi”; ili po ‘rvacki: ”Svatko se češe tamo gdje ga S(v)rbi.” U suprotnom nema ni lekcije, ni učenja, ni rasta, a ni promišljenog ni svjesnog života.
Photo by Mayur Gala on Unsplash
EVO ČEKAM… DA ME USREĆIŠ!
Nije partnerski, niti bilo koji drugi odnos, tu da oni nas zadovolje, već da mi iz toga nešto naučimo. Možda nekada ne treba prekinuti vezu koja nas na prvi pogled više ne ispunjava. Možda samo trebam pogledati što je to točno unutar mene što me nervira kod tebe i koje su moje definicije i uvjerenje koja čine da mi ideš na živce. Jer npr. prije dvije godine me to nije živciralo. A sada me živcira(š).
Koje tvoje ponašanje mi ide na živce? Divno je to otkriti jer onda mogu mijenjati, ali ne tebe, nego sebe.
Naravno da nećemo trpiti loše stvari ako nam ih netko konstantno radi i da nećemo ostati u lošoj vezi i odnosu… ali dokle god je kako Oliver kaže: ” Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija” – na dobrom smo putu.
Ili, možda na kraju ipak zaključimo da si više energetski i vibracijski ne odgovaramo, i da želimo različite stvari nego prije par godina. Ili da se pak međusobno kočimo u napretku. OK, ali hajdemo se onda zahvaliti jedno drugom na naučenim lekcijama i krenuti svatko svojim putem. I to je u redu. Bez gorčine i zamjeranja. Kako kaže Madonna: ”The power of goodbye”.
Ako ne vjeruješ ni Isusu, ni Oliveru, ni Madonni, nego tvoja vjera mora zvučati znanstveno suhoparno, evo jedan poznati psihologa je rekao: Idealizam je obrambeni mehanizam. Svi koji traže idealne ljubavi, idealne i savršene uvjete u životu, na poslu ili kod partnera zapravo se boje. Naime, ako tražimo savršenog partnera sigurno ga nećemo naći – jer nitko i ništa na svijetu nije savršeno. Treba prihvatiti i vrline i mane da bismo bili u sretnoj vezi.
Ili kako ja volim reći – i često sam te s time živcirao – u novoj vezi samo dobiješ novi set mana i novi set vrlina. Pitanje je samo kakvi su omjeri! Btw. koliki je bio moj omjer (ne uzbuđuj se, i dalje smo na karakteru)?
Nemoj se samo molim te zavaravati da će taj netko novi biti idealan i bez mana. Posut zvjezdanom prašinom blještavih vrlina koje tebi pašu. Je, hoće ali samo na početku, taman toliko koliko traje zaljubljenost a.k.a. zaslijepljenost. Uostalom sjeti se – nije li tako ”bez mana” počela i naša veza?
Uostalom od partnera/ce možeš pobjeći ali od sebe nikad. Ako se ne promijenimo, u novu ćemo vezu samo donijeti svoju staru prtljagu i svoje neriješene probleme (bolje reći izazove) i s time kontaminirati novi odnos. Jer svaki naš partner/ca s kojim smo bili, s kojim jesmo i s kojim ćemo tek biti uvijek je pravi za nas. Jer je odraz nas. Ti si moje ogledalo.
TOLIKO ME ŽIVCIRAŠ… DA SI MOJA SRODNA DUŠA!
Zanimljivo je da su oni koji nas najviše trigeriraju i koji nam rade najviše patnje (u vezi, na poslu, prijateljstvu) naši najveći učitelji. Drugim riječima, oni su naše srodne duše.
Molim?! Čekaj malo, hoćeš reći da onaj koji me povrijedi i stalno me živcira – to je moja srodna duša? DA!!! A ako sam te s ovime naživcirao onda sam i ja tvoja srodna duša.
Znam, živimo u kolektivnoj zabludi da je srodna duša ona osoba uz koju nam je stalno divno, krasno i zabavno. Ali NE! Srodna duša je svatko tko ti na bilo koji način pomogne otkriti tvoju svrhu i smisao. Kako? Tako što će ti ukazivati na tvoje nedostatke kako bi ti iz toga nešto naučio.
Na primjer, ako na poslu imaš odvratnog šefa, i ako si iz te situacije naučio da ti ne želiš biti takav ili ako te je taj odnos nečemu drugom naučio, onda je taj šef tvoja srodna duša. Vrijedi i obrnuto – ti si nečija srodna duša kada ti drugima pomogneš da oni otkriju svoju svrhu i smisao.
Ako me kod tebe nešto nervira onda nije pitanje kako ću te natjerati da se promijeniš i da me više ne nerviraš, nego je pravo pitanje – zašto mene to nervira?
Ili još bolje, ja sam te privukao u svoj život da se ti ponašaš upravo na način kako bi me nervirao, odnosno ti si moj sinkronicitet kako bih osvijestio ono što moram (raz)riješiti SA SOBOM, a ne s tobom.
Eh kad se samo sjetim koliko sam puta na tebe popizdio… woow, čekaj malo, pa ti si moja srodna duša!
Također, još jedna ogromna kolektivna zabluda je da mislimo da nam treba ljubavi. Ne treba nam ljubavi. Mi smo čista ljubav. I kad je počnemo dijeliti šakom i kapom počet ćemo je dobivati natrag. Tada će se i naši partneri, prijatelji i šefovi početi ponašati više onako kako nama paše. Iako ni tada to neće biti savršeno, jer ni mi nikada nećemo biti savršeni, ali to je onda opet super nova prilika za zapitati se – što je sljedeće što me nervira i što moram osvijestiti i promijeniti – odnosno što JA iz toga moram naučiti da bih rastao i razvijao se.
Zanimljivo zar ne?
Kada to shvatimo samo nam je nebo granica. Još kad to i prihvatiš i počneš u skladu s time i živjeti, ma kakvo nebo, ni nebo ti više neće biti granica, nego ćeš doći Elon Musku (ako ne znaš tko je on pitaj Google) i reći: E daj mi pliz jedno mjesto u tom tvom SpaceX i lansiraj me u svemir, jer mi nebo više nije granica!
Volio bih da smo naše putovanje nastavili skupa… ali, sve je s razlogom. I ti imaš svoje lekcije za (na)učiti i svoj put kojim trebaš p(r)oći. Zapravo ti, kao i ja, nismo na putu, mi smo put.
Hvala ti na svemu! Volim te!”
Sponzorirani članak – Hrvatski zavod za provjeru kvalitete održivosti veza (ovo nemojte Googlati).
