Možda vam se čini da sam u prošloj kolumni zastranio i odustao od ”duhovnjačkih tema”, i primio se treninga, ali evo me natrag. Iako ne mislim da sam bitno duhovniji od drugih – jer svi smo mi i tjelesna i duhovna bića – podjednako uživam u istraživanju tjelesnog treninga kao i u ”razgibavanje duha”. Stoga želim podijeliti s vama nešto što me jako intrigira. Riječ je o smrti!
Ne tako davno pročitao sam poučnu parabolu, u kojoj trebamo zamisliti da nam neka banka svako jutro na račun uplati 86.400 eura. Taj novac možete trošiti kako god želite, na sebe i na ljude koje volite.
Ipak, postoje dva pravila: ono što ne potrošimo taj dan, navečer propada, ne možemo uštedjeti taj novac ili ga prebaciti na neki drugi račun. I, još važnije – banka u bilo kojem trenutku, bez upozorenja, može obustaviti isplate. Gdje naći takvu banku? Imamo je svi. Ta se čudesna banka zove život, a taj je novac VRIJEME, odnosno 86.400 sekundi koje dobijemo na dar svaki dan čim se probudimo.
E sad, pitanje je kako svakodnevno trošimo tu silnu lovu, pardon, sekunde?
Mislim da ona čuvena “vrijeme je novac” možda i nije najtočnija. Mislim da je vrijeme puno vrednije od novca. Jer novac možemo sačuvati za kasnije i kad ga potrošimo, možemo ga ponovno zaraditi (istina je da nam za to treba vrijeme), ali vrijeme je jedini neobnovljiv resurs i najveća sila u našem životu. Jer jučer je zauvijek prošlo, a vrijeme koje imamo na raspolaganju je ograničeno.
Posljednji dan života
Jedan je talijanski pjesnik napisao: “Svatko stoji sam na srcu zemlje, obasjan zrakom
sunca, i odmah je večer.”
Koliko god zvučalo kontradiktorno, upravo ta spoznaja da smo prolazni – i da je smrt neizbježna – daje životu smisao. Ne znam kako bih se osjećao da znam da ću živjeti vječno (našem je umu pojam beskonačnosti neshvatljiv), ali znam da bi mi onda bilo svejedno hoću li nešto napraviti sad, za tisuću ili milijun godina (koliko bismo tek onda sve odlagali – doslovno unedogled).
Ali spoznaja da je naše vrijeme na ovom svijetu ograničeno mijenja percepciju svega.
Iako vjerujem da smo (naše duše) zapravo vječni, život je u ovim okolnostima i s ovim ljudima (obitelji i prijateljima) jedinstven i neponovljiv. Ipak, mnogi se ponašaju kao da će živjeti vječno i previše se brinu što će netko misiti o njima te žive život onako kako im njihova okolina nameće ili očekuje od njih. Nemaju hrabrosti i snage slijediti svoje srce, intuiciju i svoj unutarnji put.
Dobar je trik svakodnevno se zapitati: “Ako je danas posljednji dan mog života, želim li doista i danas raditi ono što bih morao?” Ako je odgovor češće “ne” nego “da”, znači da nešto pod hitno moramo promijeniti kako bismo što prije počeli živjeti punim plućima, autentično i ostvarili sve svoje potencijale. Ili se zapitajte što biste napravili da vam liječnik kaže da imate još samo pola godine života? Odgovor i ono što trebate poduzeti vjerujem da znate.
Ima li života prije smrti?
Tragikomično zvuči da se mnogi pitaju ima li života nakon smrti iako je pravo pitanje – ima li života prije smrti? Još jedna misao koja mi se sviđa glasi:
“Ljudi žive kao da nikad neće umrijeti i umiru kao da nikad nisu živjeli.”
Nikada neću zaboraviti koliko mi je šokantna i istovremeno otrežnjujuća bila sljedeća rečenica, koju sam pročitao u jednoj knjizi:
“Vaš će život završiti prije nego što mislite.”
Toga se sjetim svaki put kad razmišljam trebam li napraviti nešto što mi je velik izazov i čega me strah. Kao kad moram izaći iz svoje zone ugode ili kad sam izlazio na scenu (bilo kao plesač, glumac, builder ili komičar), pomislio bih: “Ma zašto ovo ne napraviti, i tako ću jednog dana umrijeti!” (S time u vezi, navodno je čak i strah od smrti tek na drugome mjestu, odmah iza straha od javnog nastupa – Seinfeld je to sjajno opisao u jednoj fori: “Teže je onom koji drži govor na sprovodu nego onom u sanduku.”)
OK, šalu na stranu, da, umrijet ću, svi ćemo, na kraju. Ali iskoristite to, sjetite se toga svaki put kad vas je strah napraviti nešto što želite ili kad vas zabrinjava što će drugi reći. Često sam nailazio na brojne potvrde ispravnosti te svoje tehnike. Upravo mi je zato čudesna knjiga koju sam nedavno pročitao i koju obožavam – “Buđenje” Antonija De Mela.
Na vlastitom sprovodu
Drugi izvrstan trik je poznata vježba u kojoj trebate zamisliti da ste na vlastitom sprovodu. Hajde, na trenutak zamislite sebe u grobu, kako ležite u sanduku, mrtvi! Nakon toga, osvrnite se na sve ono što vas u životu trenutačno muči.
Mijenja se apsolutno sve, zar ne?
De Melo u toj svojoj knjizi ide korak dalje i predlaže da svoje tijelo vidite u raspadanju, zatim kao kosti i na kraju kao prah. Tako u simboličnom smislu umiremo prije smrti – De Melo smatra da doista živimo tek nakon što tako “umremo”. Također, predlaže da tu meditaciju primjenjujemo svakodnevno, da zavolimo tu misao o smrti i da se na nju vraćamo što češće. Zahvaljujući tome postat ćemo življi. Tu vježbu možemo primijeniti i na druge, nama bliske ljude, i zamisliti što bi bilo da ih nema te što bismo im sve rekli da smo imali prilike – i onda to učiniti SAD!
Život je dar koji nećemo imati zauvijek, a vječno kraj sebe nećemo imati ni one koje volimo. To ne treba ignorirati da jednog dana ne bismo žalili za propuštenim trenucima. Možda će sve to podsjećanje na smrt nekome zvučati morbidno, ali hej – jedina je i prava istina da je smrt odredište koje svi dijelimo i nitko joj nikad nije pobjegao.
De Melo tvrdi da mnogi ne žele vidjeti takvu stvarnost, ne žele misliti na vlastitu smrt i pogrešno misle da živjeti znači održavati život u tijelu. Smatra da ne živimo sve dok nam ni najmanje ne bude važno hoćemo li živjeti ili umrijeti i da počinjemo živjeti tek kad smo spremni izgubiti svoj život. Jer ako stalno štitimo svoj život, mi smo mrtvi!
Predlaže da odemo i na groblje, pogledamo neko ime i kažemo sebi: “Sigurno je i ovaj patio od sličnih problema, briga i gluposti kao i ja, mora da je proživio mnoge neprospavane noći.” Sjetim se toga kad odem na groblje i djeluje prilično katarzično.
Nemamo što izgubiti
“Ako živite svaki svoj dan misleći kako vam je posljednji, jednog ćete dana sigurno biti u pravu”, naglasio je svojevremeno H. H. “Breaker” Morant.
Upravo ta spoznaja da me jednog dana neće biti djeluje na mene toliko otrežnjujuće i moćno da se sav moj strah od neuspjeha, srama ili očekivanja drugih čini tako beznačajnim u odnosu na smrt. Zapravo, sve je beznačajno u odnosu na smrt, ali tako najbrže spoznamo što nam je važno u životu. I da zapravo nemamo što izgubiti.
Uostalom, jedino je jamstvo u životu da nema jamstva i da je samo nesigurnost sigurna. Ipak, sigurno je da ćemo umrijeti, ali nije sigurno – jesmo li stvarno živjeli?
Za vedar kraj, komičan i meni omiljen simpatični neurotik Woody Allen – koji je u većini svojih filmova opsjednut upravo smrću – svojedobno je rekao:
“Svaki čovjek stariji od 35 godina, a kojemu smrt nije glavna preokupacija, budala je”.
Članak je objavljen u časopisu ”Men’s Health” / Travanj 2018.
